FRA IVAN SAVIĆ

Br. 01.500/05.

Split, 11. srpnja 2005.

 

Predmet: Molitva za pok. fra Ivana Savića

 

Braća koja nisu obavila molitve i slavila misu za pok. fra Ivana Savića, neka to učine što prije kako propisuju Statuti Provincije: braća svećenici po jednu sv. Misu, a braća klerici i neklerici križni put.

U nekrologiju pojedinih samostana neka se upi.e na dan 7. srpnja 2005. godine:

Fra Ivan Savić rodio se 20. travnja 1949. u Banjevcima. U novicijat stupio 12. srpnja 1967. na Visovcu. Svečane zavjete položio 8. prosinca 1973. u Makarskoj. Od 1976. godine obnašao je razne pastoralne službe u Provinciji. Od 1982. do 1985. obnašao je službu gvardijana u samostanu u Karinu.

Preminuo je u Solinu, 7. srpnja 2005. godine; pokopan u samostansku grobnicu u Splitu, 11. srpnja 2005.

 

 

Homilija mons. Mile Bogovića, gospićko.senjskog biskupa

Neka mi cijenjeno slu.ateljstvo oprosti što ću ovdje mjesto predviđene homilije reći kako sam do.ivio fra Ivana, kakvu sam ja sliku stekao o njemu. To je slika pravog vjernika, svećenika i redovnika, pa se usuđujem predstaviti vam je i s ovog mjesta. Donosim ovamo tu sliku pred vas sa zahvalno.ću svojom osobnom te klera i naroda naše biskupije, posebno naroda iz župa kojima je upravljao fra Ivan. U našoj biskupiji je, naime, djelovao 18 godina.

Kada sam preuzeo zadatak da propovijedam na ovoj misi, mislio sam koji tekst iz evanđelja izabrati na pogrebnoj misi za fra Ivana Savića. Učinio mi se najprikladnijim odlomak o Dobrom pastiru iz Ivanova evanđelja, odlomak koji smo malo prije čuli.

Fra Ivan nije bio poput najamnika ‘koji nije pastir, komu ovce nisu vlastite, kad vidi vuka gdje dolazi ostavlja ovce i bježi’ (Iv 10, 12). Kada se neprijateljski obruč u rujnu 1991. sve više stiskao oko Lovinca, Ričica i Sv. Roka, nije Ivan tražio načina kako bi se izvukao. Ostao je i pored životne opasnosti sa svojim narodom do kraja, s njime se povlačio velebitskim stazama i klancima do slobodnog područja. U vrijeme dok je narod .ivio u izgnanstvu, okupljao ga, hrabrio i skupljao pomoć po domovini i inozemstvu.

U dekretu od 1. kolovoza 2003. kojim sam otpratio iz biskupije, među ostalim sam rekao:

Ovim Vas na prijedlog Vaše Provincije... razrje.ujem uprave župa Gračac, Lovinac, Sv. Rok, Ričice, Rudopolje, Borićevac i Palanka. (...) Došli ste na područje naše biskupije 7. rujna 1985. godine i u njoj djelovali 18 godina. Kroz to vrijeme vodili ste brigu o više župa u miru, trpjeli s narodom u ratu i vodili ga u vrijeme obnove. Pod Va.im vodstvom narod je i.ao u izbjeglištvo i vraćao se iz izbjeglištva. Za sve to vrijeme vodili ste brigu o njemu. Nakon Domovinskog rata obnovili ste ratom razrušene crkve i izgradili u Gračacu novu crkvu i samostan.

Danas je blagdan sv. Benedikta. Njegovi monasi su radom i molitvom dali najveći doprinos stvaranju europskog zajedništva. Fra Ivan je bio veliki radnik. Rad za njega nije bilo nadničarenje nego i molitva. Nikada nije bio najamnik. Tu mi pada na pamet tekst velikog ličkog i hrvatskog knji.evnika u kojemu opisuje s kojim osjećajima je glavna junakinja, Anera, išla na nadnicu po raznim gospodarstvima:

«Već od rane mladosti išla je (Anera) s motikom i srpom na tuđe njive skupa s ostalim nadničarima, no nije nikad osjetila da je ona obični nadničar koji je tu do.ao da zaradi onu znojnu i žuljavu cvanciku. Ne. Ona je tog dana bila član zajednice kojoj je radila; dolazila je na njezinu njivu sa svim svojim srcem, sa svom svojom mlado.ću, sa svom svojom ljubavlju, da marom svojih ruku i znojem lica svoga oplodi onu crnu zemlju s kojom je .ivjela i osjećala, mije.ajući s njome svoje ruke i noge, pa se često nije znalo što je zemljino što je Anerino, jer je i ona bila kao crna zemljica. Uvečer bi joj dali cvanciku kao i ostalim te.acima, i ona bi je primila sa zadovoljstvom i smiješkom. Išla je da zaradi, ali kad je radila nije radila za cvanciku. Radila je za vječnost kao poslenik Božji u vječnom, neprekidnom djelu stvaranja, obnavljanja, oplođivanja i rađanja...Nije ni razumjela ni osjetila kad su joj .aputali: štedi se, Anera! Nije čula kad su mrzovoljno mrmljali: Anera, ti nas umori!» (Ognjište, III, 4).

Donio sam ovaj citat i zato jer fra Ivan čitao i prečitavao roman o Aneri. Ličkom heroju dobrote i poštenja. Nakon .Oluje. zajedno smo Ivan i ja otišli pogledati na groblje u Sv. Roku je li ostao pošteđen Anerin grob. U svakom susretu s fra Ivanom mogao sam slu.ati . u stilu dobrog pastira . o potrebama njegovih župa i župljana. Rijetko kada je imao toliko vremena da reče nešto i o svojim potrebama. Da je imao tog vremena, mo.da bi i danas bio među nama!

Fra Ivan je bio uz narod i osjećao njegove radosti i tjeskobe. Kada kažem narod mislim na ono mnoštvo koje je dugo jobovski podnosilo nepravde komunističkog režima, na one koji su . s krunicom oko vrata . bili spremni svojim tijelima braniti svoje obitelji, svoje mjesto, svoj narod i svoju domovinu,

mislim na mnoštvo koje je hrlilo na susrete s Papom kao glasnikom Božjega mira i pravde, mislim na ono mnoštvo koje je bez računice nosilo na svojim leđima teret oslobođenja i uspostave Hrvatske dr.ave, a koje teška srca gleda rasprodaju dr.avne imovine i suvereniteta. Oni iz .druge Hrvatske., odmoreni u zaklonu i zavjetrini, nametnuli su svoj govor tako da je, dragi Ivane, teško čuti govor toga tvog i mog naroda, onoga naroda koji nije tražio ničiji poraz i poni.enje, nego sigurnost u svojim mjestima, u svojim obiteljima, u svojim crkvama, u svojoj domovini.

Ivan se posebno obradovao projektu Crkve hrvatskih mučenika. Prošle godine 9. rujna, do.ao je na Krbavsko polje s dva puna autobusa iz svoje male župe. Govorio mi je nedavno da će ih ove godine, kada bude postavljan kamen temeljac i blagoslovljeno gradilište, doći jo. vi.e. Prepoznao je u toj zamisli kršćanski i humani projekt koji ide za tim da se izrazi zahvalnost svima onima koji su svoje žrtve ulagali za dobro drugih na ovom našem hrvatskom prostoru, koji su svojom dobrotom oplemenili ovo naše tlo tako da na njemu možemo postaviti temelje miru i pomirenju, skladnom životu svih koji na njemu borave ili će boraviti. Vjerujem da to oduševljenje projektom CHM ne bi bilo tako jako da nije i sam «uplivao» u onaj prostor koji su potresale međunacionalne i druge nesloge i sukobi, i u tom prostoru kroz 17 godina djelovao.

Fra Ivan je nastavio djelo poznatog ličkog popa Peće Butkovića. Taj je svećenik nakon drugog svjetskog rata ostao sam na prostoru jednog cijelog, ali gotovo uništenog dekanata. U nekim župama nije godinama misio, ali je znao neočekivano proći kroz koje katoličko selo ili pokraj njega. Često se nije nikome ni javljao da zbog susreta s njim obitelj ne bude izložena neprilikama. No ljudi su nakon tog njegova prolaza znali najboljim prijateljima s posebnom radošću potiho šaptati: vidjeli smo Peču. Time su htjeli reći: nismo napušteni ni zaboravljeni. Nikada se nije vraćao sa svojih putovanja istim putem . da zametne trag. Znao je da ga .ele uhvatiti u klopku. I tako je Pećo godinama lutao tim prostorom u .elji da sačuva nadu u poniženom puku. Nije on o tome govorio, a neki kolege su se znali tome narugati kao da Pećo po Lici traži odredbe o liturgijskoj reformi Drugoga vatikanskog sabora. Iz Like, naime, gotovo da nije ni izlazio. Kad bismo ga pitali što radi sam na tom velikom prostranstvu, jednostavno bi odgovorio: Ovdje treba ustrajno svećenik biti!

Fra Ivan je neko vrijeme dijelio taj prostor s Pećom. Nikada nisam iz njegovih usta čuo podrugljivu riječ o Peći. On je shvatio vrijednost Pećine evangelizacije i u mnogočemu ju je htio nastaviti. On nije trebao nositi u sebi sve one strahove od nenaklone okoline, imao je podršku od svoje redovničke zajednice i biskupije, sklapao je nove veze da pomogne potištenom i ustrašenom katoličanstvu. No uvijek se osjećao kao nastavljač Pećina djela. Da je Pećin oprez bio realan, osjetit će i fra Ivan 1991. godine.

Gospodine Provincijale, i dragi oci franjevci provincije Presvetog Otkupitelja, možemo biti zahvalni Bogu za dar koji su naša Crkva i naš narod primili po Ivanu Saviću. Naša biskupija posebno je zahvalna Vama što ste i prije tunela savladali velebitsku barijeru i došli djelovati na prostor naše biskupije. Nemojte prekidati taj put koji je fra Ivan svojim životom i svojim djelom otvorio.

Dragi Ivane, kad sam čuo za tvoju smrt osjećao sam kao da mi je umro netko iz najuže rodbine, najdra.i prijatelj. Ti neće. 9. rujna stići na Krbavu iz Prugova. No svojim djelom ti si se ugradio u to svetište zahvalnosti i pomirenja. Vjerujemo da će. nas pratiti iz mnoštva „koje nitko ne može izbrojiti. (Otk 7, 9). Nećemo zaboraviti da si ti 1996. kraj crkve Sv. Marka Groba prvi podigao žrtvenik i slavio misnu žrtvu, nakon 55 godina. Sjećanje na tebe bit će nam trajan poticaj da nastavimo djelovati u duhu Dobrog pastira, za kojeg si ti dao šlijepo svjedočanstvo. (usp. l Tim, 6, 13).

Gospodin te uveo u svoj mir!

 

 

Oproštajni govor o. Provincijala dr. fra Željka Tolića

Preuzvišeni oče nadbiskupe Marine, nadbiskupe u miru Ante i biskupe Mile, draga braćo svećenici, časna braćo redovnici i sestre redovnice, o.alo.ćena rodbino, prijatelji i poštovatelji našega preminulog subrata!

Zvučala je nevjerojatna, ali našalost tužna i istinita vijest da je u četvrtak navečer nenadano, u sredini dana svojih, preminuo naš subrat fra Ivan Savić, župnik župe sv. Ante Padovanskoga u Prugovu i diskret samostana Gospe od Zdravlja u Splitu.

Nevjerojatna rekoh, jer smo samo dan ranije, tj. 6. srpnja t. g., na Visovcu slavili Dan provinicije. Preko stotinu fratara sabralo se toga dana na tom Gospinu otočiću na molitvu, rekreaciju i bratsko druženje. Pristigla braća taj dan iz svih dijelova Provincije: iz samostana i sa župa, izbliza i izdaleka.

Među njima bijaše i fra Ivan. Njemu su naši fratarski sastanci i druženja, gdje god bili i kad bili, uvijek bili milosni trenuci koje nije propuštao, svečanost u kojoj je rado sudjelovao. Tako je bilo i nedavno na Visovcu. Vedrina, pristupačnost i komunikativnost njegova lica i naravi nisu ni izdaleka dali naslutiti . ni njemu ni nama . da je njegovo srce na izdisaju i da će već sutra biti istrgnut iz naše sredine. Bio je uobičajeno susretljiv i kao uvijek druželjubiv. Na upit: Ivo, kako je?, odgovorio je: Uobičajeno, Provincijale. Znao sam što znači taj njegov «uobičajeno» jer mi je to kazao kad smo pred tri mjeseca (6. travnja t. g.) obilazili mjesta njegova pastoralnog djelovanja u Lici: Palanku, Srb, Boričevac, Donji Lapac, Gračac, Rudopolje, Lovinac i Sv. Rok. Tada smo . putujući od mjesta do mjesta, kao pčela od cvijeta do cvijeta, razgovarali o svemu i svačemu. Dotakli smo se, među ostalim, i njegova eventualnog povratka u Liku, koje su mu uvijek bila puna usta, i njegova zdravlja. Kazao je tada, zapisao sam to u svoj notes: Sve je normalno, ništa alarmantno!

No, tri mjeseca poslije, u srijedu, 7. srpnja t. g., redoslijed ovih riječi potpuno se izmijenio: u jednom danu, što više gotovo u jednom satu, sve je postalo alarmantno, a ništa normalno! Tužno bija.e čuti: preminuo je fra Ivan Savić!

Fra Ivan Savić, krsnim imenom Ive, rodio se 20. veljače 1949. godine u župi Banjevci, u .ibenskoj biskupiji, u obitelji Jeronima i Milice (Veronike) rod. Brković. Nakon osnovnog .kolovanja i zavr.enog autolimarskog zanata, Providnost je usmjerila Ivin život prema našoj Zajednici. Preporuku za prijem u Novicijat napisao je 1967. godine (br. 927) blagopokojni biskup šibenski msgr. Josip Arnerić. Preporučujući ga, biskup Arnerić ističe: ....kršćanski je odgajan i dobro poučen u nauci vjere. Dobre je naravi te izgleda intelektualno nadaren. Uzornog je ponašanja i u.iva dobar glas u rodnom mjestu..

Te biskupove riječi bile su uvjerljivo jamstvo za onda.nje starješinstvo Provincije na čelu s dr. fra Petrom Čapkunom pa je Ive 12. srpnja iste godine (1967.) stupio u Novicijat na Visovcu. No uskoro ga je zbog vojne obveze morao prekinuti i nakon toga ponovno nastaviti. Ovaj put ne više na Visovcu nego na franjevačkom Sinaju . na La Verni u Italiji. Pred kraj Novicijata (31. prosinca 1969.) fra Ivan s La Verne pi.e provincijalu Čapkunu molbu da ga pripusti na jednostavne zavjete. U njoj veli: „... čvrsto odlučujem da ću se kao redovnik.svećenik doživotno posvetiti u Redovničkom staležu, nastojeći vjerno i odano obdržavati Pravilo našega Reda.. Molbi je udovoljeno te je fra Ivan 26. siječnja 1970., na mjestu gdje je Otac i Utemeljitelj našega reda sv. Franjo Asiški dvije godine prije svoje smrti primio vidljive rane svoga propetog Gospodina (1224.), zavjetovao svoje prve redovničke zavjete u ruke o. fra Polikarpa Belli.ja. Svjedoci tog čina bijahu: o. Fra Ivan Jurić i provinacijal Čapkun.

Nakon Novicijata uslijedio je nastavak Gimnazije u Sinju (1970.-71.), a potom godine filozofskošteološkog studija: u Dubrovniku (1971.-72.), Makarskoj (1972.-75.) i Zagrebu (1975.-77.). U međuvremenu je u Makarskoj, na blagdan Bezgre.nog Začeća BDM, 8. prosinca 1973., polo.io svoje doživotne zavjete. Red đakonata primio je 6. srpnja 1975. u Kijevu, a za svećenika je zaređen godinu dana poslije . 4. srpnja 1976. u Stankovcima. I za đakona i za svećenika zaredio ga je onda.nji biskup .ibenski msgr. Josip Arnerić.

Nakon studija slijedilo je fra Ivanovo založno i prepoznatljivo pastoralno-dušobrižničko djelovanje. Već kao mladom svećeniku, mladomisniku, starješinstvo Provincije mu je ukazalo povjerenje i imenovalo ga 1976. za prefekta predsjemeništaraca u Karinu. Potom je bio župnik u župi Perušić kraj Benkovca (1977.-82.), a zatim gvardijan u Karinu (1982..85.). Kroz to je vrijeme bio i član Provincijskog ekonomsko.građevinskog vijeća.

Od godine 1985. započela je fra Ivanova, a s njim i provincijska, pastva preko Velebita, u dijelu Like. U pismu što mu ga je nakon Kapitulskog kongresa u Omi.u poslao provincijal dr. fra Šimun Šipić stoji napisano:... određen (si) za preuzimanje pastve u dijelu Like. Stanovat ćeš u Lovincu u župskoj kući, a posluživat ćeš župe: Lovinac, Ričice, Gračac i ostalo o čemu se dogovorimo s riječkim Nadbiskupom... O pastvi u Lici već smo dosta razgovarali i stvari izvidili na licu mjesta. Drago mi je da si se Ti toga prihvatio i da si spreman sve učiniti u ime Provincije za dobro tamo.njih vjernika. Nadam se da će Te Gospodin pratiti svojim blagoslovom u tvom radu a i Provincija neće Te zaboraviti. Uvjeren sam da će. Ti svoju ulogu dobro ispuniti kao svećenik, redovnik i pastoralni radnik. Mjesec dana kasnije i riječki nadbiskup msgr. Josip Pavlišić uputio je pismo fra Ivanu. Dok mu zahvaljuje na spremnosti, ujedno mu znatno proširuje i granice pastve, te ga, uz već spomenute župe koje navodi provincijal Šipić, imenuje

upraviteljem župa koje su, kako navodi, tijekom Drugoga svjetskog rata bile raseljene: sv. Jurja u Gračacu, sv. Petra i Pavla u Rudopolju, rođenja BDM u Palanki i sv. Nikole u Udbini. I nije to sve. Kasnije su pristigli još i Donji Lapac, Srb i Boričevac, mjesta u kojima je hrvatski katolički puk, ugnjetavan i diskriminiran, vapio za katoličkim svećenikom, kao što tužno roblje vapi za slobodom.

Godine koje su označile fra Ivanov pastoralni i du.obrižnički rad u Lici ispunjene su zaista radom i žrtvom, poduzetno.ću i neumorno.ću, prisno.ću i jednostavnošću, ljubavlju, skrbi i zauzetošću prema hrvatskim katoličkim vjernicima tog kraja i podneblja s kojima je on jednostavno srastao i sljubio se kao prst i njegov nokat. Osobito je to bilo upečatljivo kad je sa svojim vjernicima morao preko Velebita u progonstvo i kad se kao predvodnik iz progonstva vratio. Vrijeme poslije progonstva bilo je vrijeme mukotrpnog rada i obnove, i duhovne i materijalne. Fra Ivan se u tome nije štedio niti se je izmicao. Nije bio najamnik, nego dobri pastir koji daje i razdaje sebe za svoje stado. Razumio je svoje vrijeme i svoje poslanje pa je bio svećenik, i otac i majka, i liječnik i vođa, obnovitelj i graditelj svratišta i svetišta. Temelj takvoj i tolikoj energiji i ljubavi bila je, nema dvojbe, duboka i osvjedočena vjera u Krista Gospodina koju je fra Ivan ponio iz roditeljskog doma i koju je kroz molitvu i žrtvu oplemenio u svojoj redovničkoj Zajednici.

Zahvalni smo Bogu za fra Ivanovo veliko srce koje je znalo vidjeti, umjelo voljeti i razumjeti; za njegovu finoću koja ga je krasila u svakom razgovoru; za vedrinu i jednostavnost koja se očitovala u svakom trenutku, za raspoloživost kojom je odgovarao na svaku potrebu Provincije. Neizmjerno smo zahvalni Bogu što je fra Ivan . gdje god se pojavio, što god je radio i s kime se družio . ostavljao dojam ugodna i draga čovjeka, uzornog redovnika i duboke obrise sretnog i ostvarenog svećenika.

Zahvalni smo, nadalje, Bogu i zato što je fra Ivan pripadao nama, Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja, što nas u ovom, iako tužnom času, ispunja kako zadovoljstvom tako i ponosom.

Zahvalni smo Bogu također i zato što nam je darovao prigodu da se u ovom času i u ovolikom broju skupimo u njegovu hramu i usredotočimo na njegov žrtvenik, te u zajedništvu vjere, nade i ljubavi i u zajedništvu s našim nadbiskupima Marinom i Antom i biskupom Milom prikažemo ovu svetu misnu žrtvu koju je i fra Ivan toliko puta Gospodinu prikazivao kao ugodan miomiris za mir i spokoj njegove duše.

Iako se knjiga fra Ivanova života nenadano zatvorila pred našim očima, uvjeren sam da će u našim srcima i osjećajima, u našim mislima i molitvama ostati dugo i ugodno sjećanje na njegovo ime, na njegov lik i djelo. Molimo Gospodina i Gospodara života i smrti da ga nagradi nagradom dobrog i vjernog sluge, sad kad ga je u sredini dana njegovih pozvao u stanove svoje. A Majka Marija . Kraljica Franjevačkog reda . neka ga prati do Jaganjčeva prijestolja.

U ime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i ispred svih njezinih članova . svećenika, časne braće, bogoslova, novaka i sjemeništaraca . izra.avam iskrenu i bratsku sućut fra Ivanovoj rodbini, osobito njegovim sestrama: Mari, Jeleni i Ru.i i njihovim obiteljima.

Također izra.avam sućut fra Ivanovim mnogobrojnim prijateljima i znancima, njegovoj rodnoj župi Banjevci, svim župama u kojima je fra Ivan djelovao . a mnogi su iz tih župa danas ovdje . kao i svima onima koje je njegova iznenadna smrt pogodila i potresla.

Zahvaljujem se osobito ocima nadbiskupima, msgr. dr. Marinu Barišiću nadbiskupu splitsko-makarskom i metropoliti, koji je predsjedao ovoj misi zadušnici, u čijoj je nadbiskupiji fra Ivan u posljednje dvije godine djelovao kao župnik u župi Prugovo; nadbiskupu u miru msgru. Anti Juriću, te msgr. dr. Mili Bogoviću, biskupu gospićko.senjskome koji je odr.ao divnu homiliju i u čijoj je biskupiji fra Ivan djelovao punih 18 godina. Fra Ivan je volio svoju Provinciju, ali je volio i biskupije u kojima je radio i poštovao je njihove pastire. I jedni, drugi i treći . i Provincija i obje biskupije . izgubile su prijatelja na zemlji, ali sam uvjeren da su dobile sigurnog molitelja i zagovornika pred licem Božjim. I to nas tje.i.

Zahvaljujem fra Anti Čovi i tajniku provincije fra Anti Udovičiću koji su u danima nakon fra Ivanove smrti ulo.ili puno truda i vremena sređujući smrtovnice i ostalu papirologiju potrebnu za ukop.

Zahvaljujem zborovođi fra Stipici Grgatu, kao i župnom zboru Gospe od Zdravlja i bogoslovima koji su predvodili ovo liturgijsko pjevanje.

Zahvaljujem i svima vama braćo svećenici, časne sestre i bogoslovi; i svima vama dragi narode Božji, osobito vama iz Banjevaca, Gračaca i Prugova koji u vjeri nadi i ljubavi sudjelujete u ovoj Misi zadu.nici za pok. fra Ivana.

A tebi, dragi fra Ivane, jo. jednu riječ. Voljom Božjom do.ao si na ovaj svijet i po istoj toj volji odlazi. s ovoga svijeta. Godinama si pastorizirao. Poput Mojsija i.ao si uvijek pred narodom, nikad za narodom. I bio si svjetionik, dragi suputnik, ugodan subesjednik i subrat. I bio si revan i neumoran 24 sata. I srce se umorilo i prestalo. Pedeset i .est godina, koliko si živio, nije u ljudskim očima puno. No, tebi je bilo dovoljno da u povijest svoje Provincije uđe. zapamćen, a u srca svojih vjernika u svim tvojim župama obljubljen i prihvaćen.

Pokoj ti vječni u Gospodinu, miru našemu, dragi fra Ivane!

 

 

Oproštajni govor fra Ante Vugdelije, vikara samostana Gospe od Zdravlja

Preuzvišeni oče Nadbiskupe i oče Biskupe, mnogopoštovani oče Provincijale, rodbino pok. fra Ivana, draga braćo i sestre u Kristu, želim se u ime samostanske obitelji Gospe od Zdravlja u Splitu i u ime samostanskog okružja oprostiti od pok. fra Ivana Savića, diskreta i župnika župe Prugovo.

U četvrtak, 07. srpnja 2005. oko 22 sata, stigla je u samostan Gospe od Zdravlja u Splitu neugodna vijest o iznenadnoj smrti fra Ivana Savića. Fra Ivanu je u večernjim satima, u župnoj kući u Prugovo pozlilo. Oko 21 sat nazvao je susjeda gosp. Antu Jurića i njegova sina da ga odvezu na Hitnu. Oni su ga automobilom povezli prema Solinu. Na putu prema Solinu, u Rupotinama, fra Ivan je preminuo. ŽIVIMO LI ILI UMIREMO, GOSPODINOVI SMO! JER ON JE NA. PUT, ISTINA I ŽIVOT!

Sv. Pavao piše: „Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo, Gospodinovi smo.(Rim 14,7.8). Sv. Pavao nam to i objašnjava: šta Krist zato umrije i oživje, da Gospodar bude i mrtvima i živima. (Rim 14,9). Sv. Pavao ide jo. dalje te kliče: „Bilo da živim, bilo da umrem, Krist će se uzveličati u mome tijelu. Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak.(Fil 1,20.21). Dakle, smrću se život s Kristom uvećava.

Tako mogu razmišljati, a i živjeti i umirati oni koji su se Kristu darovali živeći svoj zemaljski život po evanđelju njegovu i po zapovijedima njegovim. Ta Božja riječ preko sv. Pavla upućena je i nama u ovom vremenu i ovozemaljskom rastanku s fra Ivanom. Upućena je bila i našem preminulom bratu, kojeg je Krist, kao i nas, krštenjem za sebe posvetio. Na posvećenje po krštenju nadodao je redovničke zavjete, sveti red i život po sakramentima koje je s vjerom slavio i drugima dijelio. Divno veli sv. Pavao: „I mene je zahvatio Isus Krist.(Fil 3,12). S pravom možemo reći da je i našeg preminulog brata fra Ivana .zahvatio Isus Krist. a on mu je to velikodu.no dopustio. Zahvaćen od Krista vjerno ga je slijedio po primjeru sv. Franje Asiškog.

Mi koji vjerujemo riječima Isusa Krista: „Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi, da i vi budete gdje sam ja.(Iv 14,3), smrt prihvaćamo kao prijelaz iz ovozemaljskog u nebesko, iz vremenitog u vječno. Isusov odgovor Tomi morao bi nas umiriti u našim nemirima. On jamči: „Ja sam Put, Istina i život.(Iv 14,6). Naš pok. brat fra Ivan slijedio je Put, otkrio Istinu, ušao je u život!

Dragi fra Ivane! Hvala ti za život i predani rad kao članu samostanske obitelji Gospe od Zdravlja i kao župniku župe Prugovo koja spada u samostanske okružje Gospe od Zdravlja. Hvala ti za svjedočenje franjevačke i svećeničke jednostavnosti.

U ime cijele zajednice izražavam iskrenu sućut sestrama i rodbini pok. fra Ivana.

Počivao u miru Božjem.

 

 

Oproštajni govor fra Josipa Repeše, župnika Banjevaca

Mnogopoštovani o. nadbiskupe, oče provincijale, braćo svećenici, ožalošćena rodbino, braćo i sestre.

U ime rodbine i rodne župe sv. Nikole Tavelića u Banjevcima opraštam se od našega dragog fra Ive kojeg je sestrica Smrt prerano preselila u krilo Očevo. Vijest o iznenadnoj smrti fra Ivana odjeknula je u Banjevcima kao grom iz vedra neba. Nitko to nije mogao ni pomisliti. No, kao vjernici preuzimamo riječi starozavjetnog Joba: «Gospod dao, Gospod uzeo, neka je hvaljeno ime Gospodnje».

U ovom tužnom času rastanka ne preostaje nam ništa drugo reći nego: «HVALA!» Hvala dragom Bogu što nam je dao ovako uzorna čovjeka, kršćanina, franjevca i svećenika. I ovim darom .eli nam pokazati koliko nas ljubi. HVALA pokojnom fra Ivanu što je spremno prihvatio izazov života koji mu je Gospodin stavio pred oči. Velika su djela učinili u ovom svijetu.

U ime rodbine pokojnog fra Ivana posebice sestara Mare, Jelene i Ruže sa obiteljima zahvaljujem svim dobrim ljudima koji su na bilo kakav način iskazali svoju blizinu u ovim trenutcima tuge. Misa zadu.nica za pokojnog fra Ivana u rodnim Banjevcima slaviti će se u srijedu 13. srpnja u 20 sati u župnoj crkvi sv. Nikole Tavelića. Počivao u miru Božjem!

 

 

Oproštajni govor fra Mate Matića, župnika Gračaca

Preuzvišeni oče nadbiskupe i biskupe, mnogopoštovani oče provincijale, braćo svećenici, časne sestre, braćo i sestre!

Želim izreći zahvalnost naroda Božjeg, dragom Fra Ivanu, koji je podario najveći dio, zrelo razdoblje svoga svećeničko.redovničkog života, svojoj Lici za koju je on izgarao, koja se sada umiva u suzama. Fra Ivane, u tvom srcu plamtio je misijski duh za obnovu vlastite Domovine, naše Like, koja se našla na povijesnoj vjetrometini, posebno opustošena za vrijeme i nakon II. svjetskog rata i poraća. Strah koji se zavukao u biće, tkivo, dušu. Trebalo je povraćati duh i život, i do ovog trenutka, i još.... To je značilo uzeti Isusov Križ i nositi ga, sijući sjeme Riječi. Tvoj boravak u Lici trajao je od 1985..2003. Te godine možemo svrstati u tri razdoblja.

Razdoblje od 1985.-1991. označava tvoju pastoralnu aktivnost na duhovnoj i materijalnoj sferi i obnovi župa: Sv. Mihovila. Lovinac, Sv. Rok i Sv. Marije Magdalene Ričice. To razdoblje označavalo je tvoj puni rad u katehezi, dijeljenju sv. sakramenata, duhovnim obnovama, propovijedima, i obnovi crkvi.

Drugo razdoblje označava ratni vihor od 1991..1995. Tada si s povjerenim narodom pro.ivljavao najveće strahote Domovinskog rata . razaranje svega što je hrvatsko i katoličko. Tu se očitovala tvoja ljubav prema trpećem narodu. To je neizbrisiva uspomena koju ovaj narod nosi u svojoj du.i. Pro.ivljavanje progonstva, ubijanje, paljenje, rušenje kuća i crkava. Ranjavanje, bol, jauci, napuštanje svoga ognjišta uz jedno pitanje. zašto? Samo velebitske staze i bespuća, toga prognaničkog hoda, znale bi govoriti o tim teškim trenucima. žalim prognanički smještaj u Ičićima, traženje, raspitivanje, briga za prognani ljubljeni narod, uz pitanje gdje se sve raspršio? Svaki dan je trebalo pro.ivljavati grozote rata i nasilja, slu.ati o tolikim poznatim, ubijenim, ranjenim na ratištima i umrlima po prognaničkim smještajima od tuge i bola. U takvim teškim danima trebalo je buditi nadu i vjeru, pouzdanje u Boga i očekivati povratak. «Bljesak» i «Oluja» 1995. znak su hrabrosti naših branitelja i pomoći Božje. Povratak naroda u opusto.eni i razoreni dio Domovine. To su bili vjesnici nade.

Od 1995..2003. treće je razdoblje Tvoga boravka u Lici, koje označavamo povratkom i obnovom. Valjalo je sve crkve spaljene do temelja iz pepela podići, o čemu i sada svjedoče nijema i spaljena zvona ispred crkve sv. Mihovila u Lovincu, Sv. Rok, Sv. Marije Magdalene. Ričice, sv. Petra i Pavla u Rudopolje, sv. Jurja .Gračac, i jo. vape župne crkve Rođenja BDM u Borićevcu i Palanci, kapele sv. Franje u Vraniku, sv. Ante na Cvitu.i, Male Gospe u Ličkom Cerju.

Skrbiti duhovno i karitativno za nove doseljenike na Udbini, Gračacu, D. Lapcu i Srbu, nepreglednom prostoru koji je vapio za svakovrsnim potrebama. Trebalo je liječiti rane du.e i tijela, ubla.avati bol i sijati nadu. Nadu u Božju pomoć za oporavak i opstanak. Tada, većma Tvojom zaslugom, izrasta naš novi duhovni centar u Gračacu 2000.-2001. Crkva sv. Ivana Krstitelja, bit će trajni spomen Tvoga svetog Zaštitnika, kojemu si i ti bio sličan, jer te izjedala revnost za Dom Gospodnji. Izgarao si za sve što je Božje, crkveno i hrvatsko. Kao što su sv. Ivanu dolazili i pitali što nam je činiti, tako si i Ti morao odgovarati mnogima, viđati rane i brisati suze. Franjina krepost živjeti za druge, kao da se pretočila u tvoj život i postala tvoj hod. Dobro si uočavao gdje treba pru.iti pomoć, gdje treba reći riječ. Tvoj fizički život je prestao, ali se razlio u duše i srca svih onih koje si susreo.

Od sada ćeš biti vječno spominjan kao dobri duhovni otac u baštini sinova sv. Franje. Tje.itelju umornih, odmori se u krilu Očevu. Neka ti on bude nagrada, a mi ti izričemo bratsko veliko Hvala! Počivaj u svojoj zemlji hrvatskoj uz .um mora i u miru Božjem. Tvojim sestrama i rodbini iskrena sućut.

 

 

Oproštajni govor fra Mirka Klarića

Dragi kolega i brate u sv. Franji i Kristu. Opraštam se od tebe u ime kolega fra Frane Lace, fra Nediljka Brečića, fra Branka Mijića i svoje, razvijajući kratko film života. Točno prije 39 god. pred župnom crkvom u Stankovcima, kraj stare škole, prišao mi je mladić na biciklu i upitao: «Jesi li ti Mirko Klarić, sjemeništarac?» «Da», odgovorio sam. A on će: «Idem i ja u Sinj». Mi smo zavr.ili prvi gimnazije u Sinju, a on je za autolimara u Zagrebu. Bio je to Ivan Savić. I krenusmo zajedno dalje. Bilo nas je u početku 40.ak. Na cilj 1976. stigosmo šestorica. Te godine rekosmo mladu misu. Fra Petar Jukić nas je ubrzo napustio poginuv.i u prometnoj nesreći.

Pred 4 god., kod Tebe u Gračacu u Lici proslavili smo 25 god. misništva. 6. srpnja ove god. 2005. na Visovcu, za dan Provincije, priđe mi kolega fra Ivan Savić i upita: «Kolega, hoćemo li slaviti? Trideseta godina misništva je pred nama». Rekoh: «Radije ne bih, jer poslije proslave 25. god. imao sam problema sa srcem, morao sam na operaciju, pa se bojim». Samo dan kasnije, dragi kolega fra Ivane, javi.e mi: «Umro je fra Ivan». «Ma koji?» «Savić». Ne može biti, ta planirali smo proslavu 30 god misništva, a izgledao je tako svježe. Kad sam sutradan sjeo i razmislio, bilo mi je jasno. Nisi .parao život ni srce: Lika, progonstvo, povratak, gradnja, izbjeglice . srce se umorilo i moralo je stati. Stalo je kad se mi nismo nadali. Na tebe smo svi jo. puno računali. Ali Galilejski Ribar je rekao: «Umoran si fra Ivane, prevezi preko na drugu obalu i otpočini». Ljudski gledano, neshvatljivo! Ali antena vječnosti. vjera kaže: Ode k Ocu. Dok to ne vidimo, ostaje nam praznina i bol, ali i nada da ćemo se opet sresti na drugoj obali. Ako bude proslave 30 godina mise bit će. s nama u mislima, srcu i molitvi. A ti se nas spomeni u nebeskoj liturgiji, koju vjerujemo, zbog svoje dobrote, već .ivi..

Kolega fra Ivane, u ime nas četvorice preostalih kažem ti: «Zbogom! Bio si Dobar i uživaj u zagrljaju Dobrog Oca!»

 

 

Oproštajni govor fra Petra Bezine

U popisu 62 župnika župe Prugovo od 1690. kada je župa osnovana, do danas, ne nalazi se da je ijedan aktivni župnik Prugova umro u župi ili izvan nje. Prvi umire fra Ivan Savić, 7. srpnja ove godine kao aktivni župnik župe Prugovo. Počeo je umirati na putu od Prugova prema Solinu, kada je, vo.en osobnim kolima, tražio hitnu pomoć liječnika. Svakome je teško opraštati se od osobe, relativno mlade, aktivne na duhovnom polju. Kroz svoj život mnogo je pretrpio u Domovinsko . obrambenom ratu, bje.eći iz Gračaca šlike ispred Srba u Istru u Opatiju.

Nakon osamostaljene Hrvatske države vratio se opet u Liku. Tu je nastavio opet svoj svećenički život. Bilo mu je potrebno odmoriti se. I uprava Provincije premješta ga u Prugovu misleći da će uz svoj du.obrižnički rad odmoriti se. Međutim, nije se dugo odmarao. Nas devet svećenika s Prugova vjerovali smo da će fra Ivan za vrijeme svoje službe ljude u Prugovu u potpunosti privesti Bogu. Započeo je i bio je vrlo uspješan. To su osjetili njegovi župljani i prihvatili ga kao duhovnog oca, koji ih vodi sigurnim putem prema izvoru života, nebeskom Ocu Mi prugovački svećenici nismo se nikad skupno sastali kako bi se porazgovarali o problemima župe Prugovo. Dolazili smo pojedinačno, a koliko je i što je s njim tko govorio, nije mi poznato.

Ja sam osobno s njim govorio o širenju štovanja fra Rafe Kalinića, budućeg sluge Božjega i pripravnika za proglašenje blaženim. U potpunosti se sa mnom slagao i davao mi podršku u širenju fra Rafina glasila: „Fra Rafo Kalinić žrtva svoga svećeništva.. Osim toga u svojim propovijedima i razgovorima širio je njegovo štovanje. Ovdje nije dobio plaću. Ali na susretu s fra Rafom reći će mu fra Rafo: „Fra Ivane, hvala Ti!.

Još smo razgovarali o kulturnom životu župe Prugovo. Smatrali smo da župu Prugovo treba s vjerskog i nacionalnog gledišta znanstveno obraditi. A to bi značilo napisati monografiju župe Prugova. Mišljenje je objeručke prihvatio. Rekao je da će sudjelovati u onome što mu bude dohvatljivo. Ali, prerana smrt omela je predviđene planove.

Fra Ivane, .ao nam je što si nas prerano ostavio. Uspomena na Tebe nas prugovačkih svećenika ostat će trajna. Zahvaljujemo Ti na svemu što si dobra učinio našoj župi Prugovo, Provinciji i Crkvi. Počivaj u miru Božjem.

 

 

Oproštajni govor fra Šimuna Čugure

U petak nešto prije sedam sati dočekali su me u sakristiji visovački gvardijan fra Ivan Buljević i meštar novaka fra Dragan Nimac, pred misu sa vrlo žalosnom viješću, umro je fra Ivan Savić. Dragan je primijetio: možda je umro baš sinoć kada smo o njemu razgovarali. Naime, govorio sam fra Draganu kako sam ga poslao u sjemenište.

Godine 1964. poslan sam iz studentskih klupa u župu Banjevce. Odmah su me upozorili kako je jedan dječak redovito služio Misu, ali je ovih dana pošao u Zagreb na izučavanje autolimarskoga zanata. Bio je to Ivica Savić. Brzo sam stupio u kontakt s njegovom majkom Milicom, sestrama, rodbinom. O malom Ivici sam čuo samo pohvale. Jo. od ranoga djetinjstva svake nedjelje je služio sv. Misu župnicima koji su dolazili i posluživali Banjevce iz župe Stankovci. Mnogi su tada govorili: «O da je on mogao biti fratar, bio bi pravi fratar». A, onda bi nadodali: „A što može., kad je jedinac!.

Kada god bi o tom razgovarao s njegovom majkom uvijek bi joj se oči zasjale. Znao sam da joj je takav razgovor drag. Tada bi znala reći: „Hvala Bogu, neka bude barem dobar čovjek. Onda bi nadodala: «Opet, kada bi ja znala da njega Bog zove, ja bih ga rado prigorila». Često puta sam odlazio u Zagreb gdje je Ivica izučavao zanat. Kada bi dolazio na praznike, vrijeme smo provodili zajedno. Redovito smo se zajednički hranili, ili kod moje pok. tete Ivke ili kod njegove majke Milice. Skoro redovito smo molili zajednički časoslov i krunicu. Godine 1966. Ivica je završio zanat za autolimara. Majka se tomu vrlo radovala. .eljela je da se zaposli negdje bli.e rodnoga mjesta. Obećao sam da ću iskoristiti neka poznanstva. Godinu dana prije nego je Ivica pošao na zanat (1963.), umro mu je otac Jere. Ivica je tako ostao jedina majčina nada i uzdanica. Majčin jedinac. Njezine tri kćeri: Mara, Jelka i Ruža potražit će svoju sreću, a Ivica će biti štap njezine starosti. Iako s diplomom autolimara, Ivica je sve manje govorio o svome zaposlenju. Vidjelo se da ne .eli jesti zanatski kruh. Puno ga je više zanimalo vjersko stanje u župi, način života redovnika i svećenika, kao i svi vjerski problemi. Često je ponavljao kako je trebao ići u sjemenište, a kako to nije mogao ostvariti radi objektivnih razloga. O tome bi govorio s nekom sjetom u duši. Često smo bili u njegovoj kući s majkom i sestrama. Majka je budno pratila naše razgovore suznim očima. Bila je sretna da joj sin barem tako misli, kad već nije mogao biti u Božjemu Redu, kako je znala reći. Godine 1966. kao župnik sam prešao iz Stankovaca u novosagrađenu kuću u Banjevcima. Ivica bi redovito dolazio na sv. Misu. Sve više se zapažalo da mu je nešto vrlo ozbiljno pri du.i. Jednom iza Mise pristupi i upita: „Fra .ime, imam vam nešto reći!. .Samo reci!. On će: „Ja sam odlučio ići u sjemenište. što rekav.i, činilo se da mu je teški kamen pao sa srca. Rekao sam mu: što me nije iznenadilo, jer sam osjećao da će se to tako završiti.. Stiskao sam mu ruku i prebacio desnicu preko ramena. Smješkali smo se jedan drugome. Jo. je ostao jedan problem, kako to saopćiti majci i sestrama. Na okupu u kući bile su majka i sestre kada smo došli na ručak. Počeli smo sa šalom i natuknicama, da bi im na koncu rekli pravu istinu. Tada je majka Milica sklopila ruke i s ushitom izrekla: „Sinko, teško će mi biti bez tebe, ali ja te od srca darujem dragom Bogu!. Iz svake njezine riječi je izbijala velika vjera i duhovna snaga. Upravo onakva vjera kakvu je Isus nagrađivao, kada ju je na.ao kod satnika, gubavaca ili kod one bolesne žene. Tada bi govorio: „Neka ti bude kako si vjerovao., ili: Vjera te je tvoja spasila.. Te jeseni Ivica je po.ao u sjemenište, da bi 18. srpnja 1976. proslavio svoju mladu Misu u svojim Banjevcima. Mare, Jelka, Ru.a, uz likove Isusa Krista, Bla.ene Djevice Marije i svetaca, neka se u va.im prostorijama u kojima živite, nađe mjesta za sliku i lik vašega fra Ivice. Neka vama bude stalno nadahnuće i poticaj da ustrajete u dobru, koje je on svjedočio svojim riječima i svećeničkim životom, Dragi fra Ivica, vjerujem da si kao meteor pro.ao kroz nebeska prostranstva ostavljajući za sobom svijetli trag dobrih djela.

Na kraju evo jedne posebne molbe. Ti si jedinac svojih roditelja, ali i jedini svećenik, do sada, iz župe Banjevci. Moli dobroga Isusa da pozove u svetu službu barem jednoga, koji će popuniti veliku prazninu nastalu tvojim odlaskom.

 

 

Oproštajni govor Andreje Jakelić iz župe Prugovo

Redovito ga se moglo vidjeti oko župne kuće ili oko crkvene ograde kako uvijek nešto radi, ili se pak odmara sjedeći ispred župnog stana. Neki su ga vidjeli i u četvrtak poslije podne kako kosi travu ispred župnog stana. Nitko nije primijetio da je bolestan. Katkada se samo tu.io da ga boli glava. Nitko nije ni pomislio da bi ta bolest mogla dovesti i do kraja.

Međutim, ubrzo se prenijela vijest u četvrtak u večernjim satima: «Naš je župnik umro». Gotovo nitko u to nije vjerovao. Ipak, istina je! Za župnika nam je fra Ivan došao nakon odlaska fra Luke Livaje iz Prugova. Razgovarao je sa svakim lijepo. Nastavio onako kako su drugi župnici započeli raditi. Osjećali smo njegovu toplinu koja je izbijala iz ljubavi prema svemu što je radio. Imao je neku magnetsku silu kojom nas je privlačio. Nismo se mogli od njega otrgnuti. Vrtjeli smo se oko njega kao oko sto.ine.

Mi smo Prugovljani posebno pobo.ni sv. Anti. On je uveo pobožnost prema sv. Anti na koju je dolazio velik broj župljana. I sami smo se pitali što nas to tako sna.no privlači da jedva čekamo kada će doći taj dan pobo.nosti. Bili smo sretni. Dolazak župljana na nedjeljnu misu vidljivo se povećao. Uvijek je rado razgovarao sa starijim župljanima, a pogotovo s bolesnima. Obilaženjem i upoznavanjem župljana po kućama u domove je unosio radost, tješio oboljele ili žalosne. Nije dopuštao da ljude zahvati razočaranje. Neobično nam je bilo drago kad je nabavio novi harmonij. Povećao se broj pjevača u zboru. Časna sestra mu je u svemu tom pomagala najbolje što je mogla. Župljane je privlačila njegova ozbiljnost, a posebno njegove propovijedi pune sadr.aja i lijepo sročene. Na bilo kojem obredu nastupao je uvijek ozbiljno i dokazivao u njemu Božju nazočnost. Njegov život izvan crkve bio je dostojanstven i ozbiljan. Nije zanemario ni materijalni rad u kući, crkvi i oko njih.

Teško je sve nabrojiti što je učinio u samo dvije godine svoga župnikovanja. Nakon uspje.na djelovanja, eto, Bog nam ga je uzeo. Ostali smo tužna srca. Ne možemo se pomiriti da ga više nema među nama. Tje.imo se da ćemo se opet jednog dana susresti, i to onda kada i mi pođemo k svom Ocu. Susret će biti presretan. Naći ćemo onoga koji je po.ao pred nama da nam pripravi mjesto. Za sada svatko od nas osjeća du.nost da molimo nebeskog Oca da mu bude milostiv i da ga primi u svoje dvore da u.iva vječnu slavu.

Dragi naš fra Ivane, ti više nisi s nama i mi kao da tek sada u tišini srca, spoznajemo dubinu tvojih toplih riječi. Stoga kao župna zajednica osjećamo potrebu izreći riječi zahvale nebeskom Ocu na daru tvoje kratke prisutnosti među nama. Neka ti dobri Otac udijeli vječni mir!

Tvoji Prugovljani

 

 

Neodržani govor vjernika župa: Ričice, Sveti Rok i Lovinac

Oče nadbiskupe, dragi svećenici, rodbino, redovnice, braćo i sestre!

Opraštamo se od našeg fra Ivana Savića u ime župljana njegovih bivših župa: Ričice, Sveti Rok i Lovinac, gdje je bio svećenik pola svog svećeničkog vijeka. Kad su neki dan zvona s naših tornjeva raznosila tužnu vijest da je bivši župnik fra Ivan Savić umro, župljani su govorili kako je umro naš dobri i vrijedni fra Ivan. Bog mu dao vječni pokoj. Uistinu je bio dobar i vrijedan svećenik, a nadasve čovjek. Te atribute zaslužio je svojim radom i životom u župama na podnožju brda velebitskog Sinaja. Iako mu je često puta bila glava u torbi, ostao je cijelog rata sa svojim narodom, sjećajući se Kristovih riječi da dobri pastir ne napušta svoga stada, a najamnik kada vidi pogibelj bje.i i ostavlja povjereno mu stado. Predstavimo si samo ono strašno doba rata. Baš u zlim danima bolje vidimo nego u dobrima, kolika je ljubav prema Bogu i bli.njemu, prava vjernost i dobrota, velikodu.nost, kao i moralna slabost, beskarakternost kao i čvrst karakter. Vjernost i podlost nikad ne dolaze do izra.aja kao u vrijeme nevolje. I upravo poradi njegova boravka s narodom za vrijeme i poslije rata pokazala se njegova ljudska i svećenička veličina, tako da je on najpoznatiji župnik u Lici, legendarni župnik koji je najvi.e napravio za vjeru i narod. Njegov boravak s narodom kroz rat, kao i mogućnost toga boravka, pokazuje kako je bio iznad svake politike i izvan svih politika, imajući pred očima Boga i narod, i to ne ovaj ili onaj narod, nego čovjeka kao čovjeka. Ba. zbog toga je uspio ostati .iv na ovoj vjetrometini i učiniti mnogo dobra.

Između stvari koje čuvaju vjeru ju.nog dijela Like, jedan je potporanj i pokojni fra Ivan, sa svojim samoprijegornim i misionarskim životom. Bio je na periferiji nadbiskupije u teškom vremenu za crkvu, ali zato nije ostao na periferiji životnog entuzijazma.

Mnogo je truda učinio materijalno radeći u župi na svim crkvama za koje je bio zadužen. I dokle god budu postojale crkve južnog dijela Like živjet će i ime našega dragoga fra Ivana. U ovom opraštanju poku.ali smo naći i pronaći odgovarajuće izraze kojima bi ocrtali tvoj lik, ali bojimo se, boje za tvoj portret nismo otkrili. Otkrio si ih ti sam. To je zaključak svih nazočnih koji nisu mogli ne doći, ispratiti i oprostiti se od svog župnika, a za mnoge i učitelja. Dragi naš fra Ivane, hvala ti u ime svih župljana župa Sveti Rok, Lovinac i Ričice. Tvojoj rodbini i provinciji kojoj si pripadao naša iskrena sućut i sažaljenje. Bog kojem si vjerno služio neka ti bude plaća i nagrada.

Neka ti je laka hrvatska gruda.

 

 

Pretraži sadržaj

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

Aktivnosti za pastoral zvanja

***********

22. travnja: Promina - XIX. festival žudija

*********

23. travnja: Kruševo - Blagoslov kipa "Fra Ante Pavlov"

**********

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas357
Ovaj mjesecOvaj mjesec47933
UkupnoUkupno6733332

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 51 

Administrator

franodoljanin@gmail.com