Fra Draško Teklić

Br. 01-531/09.

Split, 11. rujna 2009.

 .

Predmet: Molitva za pok. fra Draška Teklića

Braća koja nisu obavila molitve i slavila misu za pok. fra Draška Teklića, neka to učine što prije kako propisuju Statuti Provincije: braća svećenici po jednu sv. Misu, a braća klerici i neklerici križni put.

U nekrologiju pojedinih samostana neka se upiše na dan 7. rujna:

Fra Draško Teklić rodio se 19. travnja 1951. u Komoranima (Bila). U novicijat stupio 1. srpnja 1969. u Sinju. Svečane zavjete položio 4. listopada 1975. u Makarskoj. Za svećenika zaređen 2. srpnja 1978. u Sinju.

Od 1978. do 1988. godine obnašao je pastoralne službe u Provinciji, a od 1988. do 2008. pastoralno je djelovao kao dušobrižnik za Hrvate u Njemačkoj.

Preminuo je u Münchenu 7. rujna 2009. godine. Pokopan je u samostansku grobnicu u Splitu 11. rujna 2009. godine.

 .

Homilija fra Željka Tolića, provincijala

Poštovana braćo svećenici, časna braćo redovnici i redovnice, draga rodbino i prijatelji našega preminulog subrata fra Draška, dragi vjernici!

Slab u tijelu, ali do divljenja jak u duhu, u ponedjeljak je, osnažen svetim sakramentima i čist na duši, u Münchenu preminuo naš subrat fra Draško Teklić. Ta tužna vijest, koju nam je dojavio münchenski gvardijan fra Vuk, ubrzo je dospjela do svih postaja naše Provincije. I začas je među braćom pokrenula osjećaje, potaknula razgovore te oživjela slike i dojmove što ih je život, što su ih uvijek zanimljivi susreti, druženja, priče i pošalice sa fra Draškom nakupili i sa sobom nosili. Fra Draško bijaše uistinu svima drag; zato je i vijest o njegovoj smrti sve ganula i potresla.

Od tolikih susreta, druženja i razgovora s njime izdvojio bih samo dva, za mene iznimno upečatljiva, dojmljiva i dok sam živ nezaboravljiva. Prvi bijaše 22. studenoga prošle (2008.) godine u Stuttgartu, u prigodi 50. obljetnice postojanja tamošnje Hrvatske katoličke zajednice, a drugi 20. kolovoza ove godine, kad sam ga, zajedno s njegovim kolegom fra Jakovom Begonjom, posjetio u bolnici Grossadern u Münchenu.

U prvom slučaju, braća koja djeluju u stuttgartskom bazenu upozorila su me da je fra Draško ozbiljno bolestan i da o tome trebam s njime popričati. Postupio sam po preporuci braće te poslije ručka pozvao fra Draška u sobu. Tada sam prvi put čuo i vidio problem zbog kojega danas prikazujemo ovu Misu zadušnicu. Rekao sam mu tada: «Fra Draško, brate, što si čekao do sada. Čim prije spremi stvari i pođi u bolnicu». Bezpogovorno je uvažio moje riječi. Zamolio je da se ide liječiti u München, ali da ostane još tjedan dana da skupi potrebne liječničke nalaze i da se oprosti od svojih vjernika u Waiblingenu. Svjestan stanja u koje je dospio, često je u tom razgovoru ponavljao: «Hvala Bogu! Oče Provincijale, ne može zdrav i nepotrošen svećenik pred Boga». Ne može zdrav i nepotrošen svećenik pred Boga - izjava koliko duboka, toliko i široka, duhovna, sadržajna i poučna; izjava koja može biti trajni nagovor u početnoj formaciji i misao vodilja, načelo i nadahnuće svakoga svećeničkog života i djelovanja u trajnoj formaciji.

Poštovana braćo, svake godine odvajamo tjedan dana za duhovne vježbe. Slušamo nagovore, upute i poticaje duhovnika. Od svega nešto usvojimo, a puno i propustimo. I nakon svega se vratimo svojim postajama i obvezama: netko potpuno sretan, zadovoljan i duhovno nahranjen, a netko samo djelomično jer uho nije čulo ono što je očekivalo, jer srce nije doživjelo ono čemu se nadalo i što je priželjkivalo. «Ne može zdrav i nepotrošen svećenik pred Boga» - braćo, kratka je to izjava, ali vrlo snažna i bremenita poruka za svačije srce, svačiju dušu i za svačiji ukus; poruka za duhovne vježbe, ne one od tjedan dana, nego poruka, misao i smisao za cijeli svećenički život, postojanje i djelovanje. Do posljednjeg daha. Meni je ostala upečatljiva i, kako rekoh, nezaboravljiva. Zato je i iznosim pred vas.

Drugi dojmljiv i upečatljiv susret s fra Draškom kojega želim spomenuti i naglasiti bijaše nedavno, u bolnici Grossadern u Münchenu. Bolest je, nakon operacije srca i rehabilitacije u toplicama, toliko uznapredovala da nikakvi lijekovi više nisu pomagali. Zato je bio smješten na Palijativni odjel u spomenutoj bolnici. Iskreno govorim, malo sam se bojao toga susreta jer sam znao da ću se sresti s čovjekom patnikom koji se nalazi na odjelu koji nema namjenu kao što je imaju drugi bolnički odjeli; na njega se stiže samo onda kad medicina nema više što reći i pomoći. No, bio sam u zabludi. Čim smo otvorili vrata njegove sobe i sreli se očima, straha je nestalo, rasplinuo se kao svileni oblaci. Primijetili smo da mu je bolest malo izmijenila tijelo, ali nije promijenila sjaj u njegovim očima. Taj sjaj u očima govorio je o njegovu životu i pozivu, govorio je o smislu njegova života, o njegovoj vjeri i njegovu stavu prema bolesti kroz koju je posljednju godinu dana prolazio. A znademo da su oči prozori duše i da tama nikad ne svijetli!

Razgovarali smo o svemu: o Provinciji, o braći, o sjemeništarcima, novacima i bogoslovima, o patnji i bolesti, o njegovu stanju i oporuci, čak o njegovoj smrti i njegovu pogrebu. O svemu je govorio otvoreno, smireno i dostojanstveno, bez grča na licu i straha u duši. Biti na smrtnoj postelji, a biti vedar i nasmijan, to ne može svatko. To mogu samo ljudi koji su Božjoj milosti, ljudi kojima je Bog prije svega i iznad svega, koji su s Bogom pomireni i u duši pročišćeni.

Na kraju, ne gubeći sjaja u očima, preda mnom je, kao svojim redovničkim poglavarom, pred svojim kolegom fra Jakovom i fra Franom Čugurom, kazao da svoju bolest i svoju patnju prikazuje Bogu za dobro Provincije, za nova zvanja i sve duhovne potrebe naše Provincije, da se molimo za njega, a on će za nas, te da pozdravimo svu braću u Provinciji; ako je nekoga uvrijedio, od sviju traži oproštenje, a on od srca i bratski svima oprašta.

Draga braćo, ispovijedam vam se: taj sat i pol vremena koji smo proveli tada s njime bio je za mene najupečatljivija propovijed koju sam ikada doživio i najbolje duhovne vježbe koje sam ikada imao. Uvijek je i za svakoga - klerika i laika, vjernika i nevjernika - bilo važno i uvijek ostaje važno: znati razliku umrijeti za što i umrijeti nizašto. Fra Draško je to znao. To sam vidio i doživio. I upravo to što sam tada čuo, vidio i doživio, to se u meni nastanilo. I zato taj susret za mene bijaše iznimno dojmljiv, upečatljiv i dok sam živ nezaboravljiv.

Fra Draško je, uza sve slabosti koje posjeduje svatko od nas, imao dosta ljudskih, redovničkih i svećeničkih vrlina. Njegova vedrina, šala, susretljivost, solidarnost; njegova ljubav prema Provinciji, prema rodnom livanjskom kraju i fratrima livanjskoga samostana; njegova zaljubljenost u franjevaštvo i svećeništvo, njegova pobožnost i redovnička poslušnost također su teme o kojima bi se moglo govoriti, po kojima ćemo ga cijeniti, voljeti i još dugo spominjati. Ovdje sam iznio događaje iz samo naša dva susreta. A bilo ih je mnogo. Ovo sam iznio ne da bih ga hvalio i veličao, nego da bih potaknuo nas, sve nas, koji ostajemo iza njega. Ne može zdrav i nepotrošen svećenik pred Boga i znati razliku umrijeti za što i umrijeti nizašto. Propovijed, duhovne vježbe, putokaz i smisao...sve. Sve je tu; sve u tih nekoliko riječi zbijeno, sažeto i kazano!

U duhu današnjeg Evanđelja o blaženstvima, usuđujem se kazati: blago onim svećenicima koji nikada ne gube iz vida da su pozvani na Najviše što postoji: svjedočiti za Božju istinu u tami ovoga svijeta, naviještati Božje kraljevstvo u zbrci ovoga svijeta, dijeliti Božju milost u sekulariziranoj pomutnji ovoga svijeta, predstavljati Božju Crkvu usred ovoga svijeta i, kad dođe čas, svijedočki umirati iskupljujući grijehe ovoga svijeta. Blago takvim svećenicima, njihovo je kraljevstvo nebesko.

Dragi fra Draško, hvala Ti za primjer ljudskog stava, vjerničkog držanja i svjedočkog umiranja.

U ime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja izražavam iskrenu sućut fra Draškovoj rodbini, njegovim prijateljima i znancima koje je njegova smrt rastužila i potresla. Iskrena sućut fra Draškovoj rodnoj župi i franjevcima i franjevkama livanjskoga kraja i samostana koje fra Draško neobično cijenio i volio. Sućut izražavam i svim župama u domovini i misijama u inozemstvu u kojima je fra Draško djelovao. Uvjeren sam da je svugdje lijepu uspomenu ostavio.

Zahvaljujem braći u münchenskom samostanu Sv. Gabrijela, s gvardijanom fra Vukom Buljanom na čelu, koji su se bratski trudili da se fra Draško u svojoj teškoj i složenoj bolesti osjeća koliko je moguće lakše. Ukratko, hvala svima koji su mu u njegovoj potrebi svesrdno i s ljubavlju izlazili ususret.

A Tebi, dragi fra Draško, neka milosrdni Gospodin udjeli mir i vječni pokoj u zajedništvu spašenih i svojih svetih. I kako si obećao: moli za nas! Jer molitve, čvrsto u to vjerujemo, nikad ne ostaju uzaludne. Amen!

 .

Oproštajni govor fra Josipa Bebića, delegata za inozemnu pastvu u Njemačkoj

Poštovani don Drago Šimundža, mnogopoštovani o. Provincijale!

Draga braćo i sestre u Kristu!

Veoma štovana rodbino dragog nam pokojnika fra Draška Teklića!

U ponedjeljak je u podnevnim satima u naš Naddušobrižnički ured u Frankfurtu stigla tužna vijest o smrti našega dugogodišnjeg misionara u Njemačkoj – fra Draška Teklića.

Onaj koji je rako: „Ja im dajem život vječni“, u svom čudesnom promislu stvaranja i dovršavanju ljudskog života, pozvao je fra Draška da se vrati u svoju pravu domovinu – nebesku domovinu …

Netko je napisao: „Kad nas Bog zove doma, za našu dušu je to najveći blagdan; jer odlazimo k Onomu, koji nas najviše ljubi“. Vođeni tim mislima i potaknuti vjerom došli smo s različitih strana u ovu crkvu Gospe od Zdravlja u Splitu da se na vjernički način oprostimo od našega dragog brata franjevca i svećenika fra Draška Teklića.

Naša Provincija Presvetoga Otkupitelja sa sjedištem u Splitu, naša domovinska i iseljana Crkva u Hrvata, opraštaju se u ovom času s ponosom i dubokom zahvalnošću od pokojnika koji je ostao vjeran Bogu sve do zadnjeg daha zemaljskog života.

Naš fra Draško umro je u miru s Bogom i ljudima. Umro je sa smiješkom na licu u protekli ponedjeljak u 950 sati.

Prekjučer su se od njega oprostili u crkvi Sv. Gabrijela u Münchenu brojni vjernici, kolege svećenici, pastoralni suradnici i predstavnici ordinarijata nadbiskupije Freising-München, što je znak vjerničke i kolegijalne ljubavi i poštovanja prema pokojniku, koji je nekoliko mjeseci pritiješnjen teškom bolešću, bio odsutan od predanog rada u Božjem vinogradu, što je teško prihvaćao.

S tugom, zahvalnošću i nadom koja raduje opraštam se danas od njega ovdje u ime svih hrvatskih svećenika u Njemačkoj, njihovih suradnica i suradnika, fra Draškovih vjernika te svih djelatnika Hrvatskoga dušobrižničkog ureda.

Na poseban se način opraštam u ime predsjednika Vijeća za hrvatsku inozemnu pastvu biskupa dr. Želimira Puljića i ovdje nazočnoga ravnatelja Hrvatske inozemne pastve vlč. Ante Kutleše. Ne krijem tugu u srcu, jer ostajemo bez pouzdana i vjerna radnika na njivi Gospodnjoj – u inozemstvu. S nadom koja raduje opraštam se od fra Draška, jer vjerujem da ga je Gospodin upisao u Knjigu života i obdario ga vječnim dovršenim životom u svome kraljevstvu.

Zahvaljujemo Bogu za fra Draškov 21-godišnji pastoralni, karitativni i rodoljubni rad u hrvatskim misijama: u Frankfurtu (1988.-1993.), Ebesbergu (1993.-1999.), Münchenu (1999.-2008.) i u Waiblingenu od 2008. do trenutka kada ga je pohodila teška bolest.

Svoj svećenički put započeo je u Metkoviću. Od Metkovića pa do Waiblingena prošao je sedam postaja. Zahvaljujemo Bogu za sve one koji su ga pratili na tome putu svojom ljubavlju i dobrotom: njegovim roditeljima, braći, rodbini, braći svećenicima i pastoralnim suradnicima te vjernicima koji su mu bili povjereni i časnim sestrama koje su ga u samostanu Sv. Gabrijela nekoliko mjeseci u njegovoj boli brižno njegovale.

O njemu govorim kao njegov subrat, kao onaj koji ga poznaje dugo godina. I brojni vjernici hrvatskih župa u kojima je pokojnik djelovao kao župnik i kapelan te hrvatski svećenici i pastoralni suradnici o njem govore s velikim simpatijama i pohvalama. Bio je čovjek vedrine koji se volio šaliti i tako unositi radost u živote ljudi koje je susretao.

Naš fra Draško strpljivo je nosio svoj križ boli. A na upit što ćemo učiniti za njega, kratko bi i iskreno odgovorio: „Moli za mene!“.

Dragi fra Draško, došli smo se oprostiti od tebe, došli smo proslaviti tvoj prijelaz iz ovozemaljskog života u vječni život.

Po sakramentu krštenja postao si dionik Kristova života i smrti, sada ćeš po smrti postati dionik Kristove pobjede nad smrću. Vjerovao si i naučavao da svaki sudionik Kristova uskrsnuća – uskrsava na vječni život. Usnuo si u Isusu. Neka te Krist uvede u svoju nebesku slavu.

Zajedno sa svima hrvatskim misionarima i pastoralnim osobljem u Njemačkoj preporučujemo tvoju dušu svemogućem i dobrom Bogu.

Molimo Ga da te nagradi nagradom koju je obećao svim svojim vjernim i odanim slugama.

Neka ti Gospodin, mir naš, podari vječni mir i neka ti je laka hrvatska zemlja! 

 .

Oproštajni govor fra Marka Semrena, gvardijana samostana Sv. Petra i Pavla u Livnu

U ime livanjskih franjevaca iz samostana i samostanskog područja, časnih sestara, puka i osobno ime izražavam duboku sućut braći Provincije Presvetog Otkupitelja i bliže rodbine i prijatelja pok. fra Draška.

Mnp. oče provincijalu Željko Toliću, dragi Mirane i Zdravko s obitelji, braćo svećenici, časne sestre, rodbino i prijatelji našega fra Draška: „Knjiga našeg života to smo mi, ono što smo postali… Naš je život čitav niz događaja koji idu jedan za drugim, i kad se on završi, vidjet ćemo što smo u svojoj slobodi postali», kaže Karl Rahner.

Dragi fra Draško, tvoje ime govori Bog je dobrostiv, drag to su mnogi iskusili u tvom životu i susretu s tobom kao i to da si Kristov učenik koga si izbližeg slijedio nepodijeljena srca - sebedarjem, trudio si se da ga bolje upoznaš, drugima velikodušno navijestiš i svojim životom posvjedočiš. Predajući svoga Sina, Bog je predao i sebe ljudima kako bi se s njima sjedinio i uključio ih u vječni život.

Fra Draško je težačio na njivi Gospodnjoj kako bi ljude priveo Bogu, bio im putokaz za život vječni. U čovjeku je gledao, prema svojoj franjevačkoj karizmi, sliku Božju i prihvaćao ga onakvim kakav jest. Stoga nije ni čudo da su ga u livanjskom kraju svi ljudi prihvaćali i smatrali svojim, bez obzira na vjeru, govoreći - naš fra Draško. A fra Draško je svaki svoj slobodni trenutak provodio u Livnu i nema livanjske župe u kojoj nije po nekoliko puta propovijedao. Širio je oko sebe vedrinu, radost svojim divnim glasom kroz pjesmu i šalu. Mnoge je ljude približio Bogu svojom jednostavnošću, a svojom vedrinom, veseljem i radošću u mnoga srca donio je Gospodina. U njemu možemo jasno prepoznati osobine staroga ujaka: dobrotu, bliskost i rodbinsku toplinu. Kad vjernik kaže svom svećeniku “ujače”, odnos je izravniji te psihološki lakše prihvatljiv. Njegovo konspirativno podrijetlo čini ga još i drugarskim. Od ujaka kao i od tetke očekuješ dar, lijepu riječ, milovanje. Ostala suznačenja ovog naziva izviru iz konkretne uloge bosanskog franjevca u prošlosti kod našeg puka: on je bio rodom iz naroda, voljan da živi s njime i da ga pomaže u njegovim materijalnim i duhovnim potrebama, kao svećenik, učitelj, liječnik, savjetnik, branitelj, predstavnik, za kojega je taj narod često bio spreman dati i krv, i bio mu odan i privržen, pun poštovanja i neograničenog povjerenja. Ukratko, bosanski je ujak pokušao ostvariti ljudskost, kršćanstvo i franjevaštvo onako kako je to bilo moguće ostajući vjeran Bogu i konkretnom čovjeku gdje je živio. Sve ovo nalazimo tako živim u fra Drašku „Bosancu“.

Koliko je od ovoga bogatstva sadržano i u samom imenu Draško – biti drag, biti dar. Najbolji je izbor ako čovjek sebe odabere kao dar. Ako svoje postojanje shvati i prihvati kao dar. Ako svojem životu dade smisao: biti dar. Ako opstoji kao dar. Čovjek se strahovito opire tome da druge sobom daruje, pa i da dade da ga drugi sobom obdare. Brate Draško, ti si u ovome bio pravi umjetnik što su iskusili toliki vjernici, toliki ljudi koje si poznavao i koji su tebe poznavali, stoga ti na svemu zahvaljujemo što si učinio i živjet ćeš u nama kao preostala prisutnost koja će nas trajno podsjećati na tebe. Preporučujemo te Božjem milosrđu, zahvalni što nam te dao kao i tvojim pokojnim roditeljima koji su te poklonili franjevačkoj zajednici. Pokoj vječni daruj mu Gospodine! Pozdravi svu braću!

U četvrtak, 27. kolovoza 2009. godine dobio sam od fra Josipa Bebića, delegata hrvatske pastve u Frankfurtu, telefonski broj sada već pokojnog fra Draška Teklića. Nazvao sam fra Draška u 10.35 sati i s nekom strepnjom očekivao njegov bolesnički glas. Odmah se javio. Glas mu je bio tih, kao da je pod utjecajem morfija.

Pitao sam ga je li sam u sobi. Odgovorio je da je pokraj njega medicinska sestra. Smijem li s njime pričati ili ću ga nazvati malo kasnije, zbog prisutnosti medicinske sestre. Odgovorio mi je da bez straha možemo nastaviti razgovor.

Pitao sam ga kako se osjeća u svojoj bolesti. Odgovorio je: “Osjećam se psihički jak i predan u volju Božju. Svaki dan primam svetu pričest. Dođu mi braća. Sestre mi donesu hranu. Nešto pojedem, ali ne sve. Divan je to osjećaj da nisi ostavljen! Sav sam svoj život namijenio za Provinciju, za sjemeništarce i za nova zvanja. Žao mi je da nisam mogao biti za Veliku Gospu kod moje Gospe Sinjske. Uskoro ću prijeći bliže braći u St. Gabrijelu, u novu bolnicu”.

Videći da teško govori, nisam ga više htio mučiti, pa sam mu rekao da ću za par dana poći na Kapitul i da ću mu pozdraviti svu braću na Kapitulu. On je završio riječima: “Neka te Bog blagoslovi i pozdravi svu braću!”

Fra Jozo Župić 

 

 

Pretraži sadržaj

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

22. lipnja: Split - Svećeničko ređenje

************

25.-28. lipnja: Proslava Presvetoga Srca Isusova u Šibeniku

************

27.-29. lipnja: Siverić - 50. obljetnica župe

************

29. lipnja: Kruševo - 50. obljetnica svećeništva

***********

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1885
Ovaj mjesecOvaj mjesec50645
UkupnoUkupno6887427

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 148 

Administrator

franodoljanin@gmail.com