Fra Nikola Radić

 

Br. 01-734/2010.

Split, 2. listopada 2010.

   .

Predmet: Molitva za pok. fra Nikolu Radića

Braća koja nisu obavila molitve i slavila misu za pok. fra Nikolu Radića, neka to učine što prije kako propisuju Statuti Provincije: braća svećenici po jednu sv. Misu, a braća klerici i neklerici križni put.

U nekrologiju pojedinih samostana neka se upiše na dan 30. rujna:

Fra Nikola Radić rodio se 12. ožujka 1929. u Baškoj Vodi. U novicijat stupio 27. listopada 1946. na Visovcu. Svečane zavjete položio 1. studenoga 1952. u Zagrebu. Za svećenika zaređen 23. rujna 1955. u Makarskoj. Od 1956. do 1992. godine vršio je uz pastoralne službe u Provinciji i sljedeće službe: duhovnik sjemeništaraca (1961.-1967.), gvardijan (1967.-1976. i 1985.-1991.), definitor Provincije (1967.-1970. i 1976.-1979.), a od 1976. do 1985. vršio je službu generalnog definitora u Rimu.

Preminuo je u Splitu 30. rujna 2010. godine. Pokopan je u samostansku grobnicu u Makarskoj 2. listopada 2010. godine.

  .

Homilija o. Provincijala fra Željka Tolića

Godine 1683., kad su Turci opsjedali carski Beč, istaknuli su se dvojica redovnika: kapucin, blaženi Marko iz Aviana i augustinac iz Švapske, Ulrich Megerle, prozvan Abraham a Santa Clara. Blaženom Marku pripala je slava prilikom oslobađanja, a Urlichu – dok je Beč još bio pod opsadom i svakodnevno trpio turske udare – nezavidna služba propovijedanja. Iako su se turski juriši za jurišima razbijali na gradskim zidinama, njihovi valovi napada neprestano su se ponavljali. Nakon dva mjeseca obrane, unutar carske prijestolnice nestalo je hrane i zavladala je glad s kojom pristigoše i razne bolesti. U situaciji kad turske topovske kugle prelijeću zidine i bez prestanka siju smrt unutar grada, kad u gradu posvuda izbijaju požari i iznemogao svijet umire između razvaljenih kuća; u situaciji kad iznemoglim braniteljima iz upalih očiju viri glad, kad očaj i beznađe dosižu vrhunac jer pomoć niotkud ne stiže, u takvoj se situaciji na propovjedaonicu u katedrali uspeo bosonogi augustinac Urlich. I o čemu će s propovjedaonice nego o onom što je u tom trenutku bilo najizvjesnije – o smrti. Što je život? pita Urlich, pa nastavlja: Magla koja brzo nestaje, crna para koju razgoni jutarnji vjetar. Čovječe, dopusti da ti reknem, sam viči, napiši, svima i svuda, da valja umrijeti, i to ne možda, već sigurno! Nije sigurno kad ćeš umrijeti; nije sigurno kako ćeš umrijeti; nije sigurno gdje ćeš umrijeti. Ali je sigurno da ćeš umrijeti. Iza proljeća dolazi ljeto; iza petka dolazi subota; iza tri dolaze četiri; iza cvata plod; iza poklada korizma; iza života smrt. Smrt je sigurna. Život i staklo, kako li se lako lome! Život i trava, kako li brzo venu! Život i zec, kako ih brzo nestaje. O vječnosti…, tješio je tada augustinac Urlich (usp. V. Hünermann, Povijest Kristova kraljevstva – Izgubljeno jedinstvo (Od Renesanse do Francuske revolucije), sv. III, Rijeka, 1967., str. 262).

Poštovani generalni vikaru Splitsko-makarske nadbiskupije don Drago, draga braćo svećenici, časna braćo redovnici i sestre redovnice, draga rodbino i prijatelji našega preminulog brata fra Nikole, dragi vjernici. Kad je fra Nikola pred neko vrijeme prvi put završio u Kliničkom bolničkom centru Firule u Splitu, među braćom u Provinciji čulo se govoriti slično kao što je govorio i Urlich s propovjedaonice bečke katedrale: Što je život? Pa se slično tome i nastavljalo: Magla koja brzo nestaje, crna para koju razgoni jutarnji vjetar! No, kad je – nedugo nakon što se malo oporavio i vratio u samostan u Omišu – ponovno iz Omiša morao u bolnicu u Splitu, jer mu se stanje pogoršalo i ovaj put postalo vidljivo teže i ozbiljnije, među braćom su priče o životu utihnule i prestale: zamijenile su ih misli, riječi i razgovori o fra Nikolinoj smrti. Jer svima koji su fra Nikolu posjetili u bolnici bilo je jasno da je Sestrica Smrt, kako ju je nazvao sv. Franjo, blizu, da je skora i sigurna.

I zaista, u četvrtak ujutro to se i dogodilo. U ranim jutarnjim satima, kad se zvijezde gase, došla je vijest da se ugasio i fra Nikolin život. Njegova zvijezda se povukla i knjiga zaklopila; iz kolone fratara Provincije Presvetog Otkupitelja izdvojio se još jedan od Manje braće koji je svima i svuda tu prepoznatljivu kolonu u koju se davno svrstao činio još prepoznatljivijom, a Provinciju kojoj je pripadao još uglednijom – ne samo po redovničkom odijelu kojega je nosio izvana, već i po mnogim vrlinama kojima je bio obdaren iznutra. I sada, kad se ta fra Nikolina zvijezda ugasila i knjiga zaklopila, ostao je jasan trag te zvijezde i prepoznatljiv rukopis knjige; ostalo je ime koje ćemo s poštovanjem pamtiti.

Fra Nikola Radić rodio se u Baškoj Vodi 12. ožujka 1929. godine, u obitelji Jure i Mile rođene Granić; otac Jure bio je pomorac a majka Mila domaćica. U rodnoj župi je kršten, krizman i završio šest razreda osnovne škole. Budući da je stariji brat fra Jure pošao u Franjevačko sjemenište u Sinju i želio biti svećenik, i Nikola je odlučio poći istim putem. Tako se i Nikola, po bratovu primjeru, otisnuo iz Baške Vode i došao u Sjemenište u Sinju. No Nikolin dolazak u Sjemenište (1941.) poklopio se s početkom Drugoga svjetskog rata, tako da je Franjevačku klasičnu gimnaziju koju je započeo u Sinju, zbog ratnih neprilika, nastavio na Visovcu i u Zagrebu ((1941.-1950.). Filozofsko-teološki studij (1950.-1958.) pohađao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, na kojem je 1958. godine položio i Licencijat. Franjevačko odijelo Nikola je obukao 27. listopada 1946. na Visovcu, gdje je godinu dana kasnije, 28. listopada 1947., položio prve privremene redovničke zavjete. Doživotne zavjete položio je na svetkovinu Svih svetih u Zagrebu 1. studenoga 1952. godine, u ruke ondašnjeg mnp. provincijala dr. fra Karla Nole. Za đakona je zaređen 11. rujna 1955. godine u Zagrebu, a za svećenika 23. rujna iste godine u Makarskoj; za svećenika ga je zaredio Splitsko-makarski nadbiskup mons. dr. Frane Franić. I za đakona i za svećenika fra Nikola je zaređen u mjesecu rujnu, istom mjesecu u kojem je nedavno i preminuo. Mladu misu proslavio je u Baškoj Vodi – koje li podudarnosti, upravo na današnji dan njegova pokopa – 2. listopada 1955. godine.

Poslije ređenja uslijedile su fra Nikoline brojne službe na pastoralnom, duhovnom, odgojiteljskom i upravnom području unutar Provincije i na razini Franjevačkog reda. Na pastoralnom polju, kao župnik, fra Nikola je uglavnom radio na području Splitsko-makarske nadbiskupije i u jednom razdoblju na području Šibenske biskupije. Bio je župnik: u Plini i Pasičini (1956.-1958.), Brštanovu (1058.-1961.) koje je eskurirao iz Splita, Zaostrogu u dva navrata (1967.-1971.; 1971.-1976.), Drveniku također u dva navrata (1976.-1977.; 1985.-1992.), Prološcu (1977.-1979.) i Podaci (1985.-1989.).

U međuvremenu je bio duhovnik sjemeništaraca i profesor na Gimnaziji u Sinju (1961.-1967.), gvardijan u Zaostrogu u dva navrata (1967.-1976.; 1985.- 1991.), definitor Provincije u dva navrata (1967.-1970.; 1976.-1979.), ispitivač kandidata za primanje u Red (1967.-1976.), član provincijskoga vijeća za redovnička zvanja (1967.-1973.), član provincijskog ekonomsko-građevinskoga vijeća (1967.-1973.), upravitelj Instituta za redovničku braću (1967.-1974.; 1974.-?). Na razini Franjevačkog reda fra Nikola je obnašao vrlo važnu i odgovornu službu u Rimu kao Generalni definitor (1979.-1985.), zadužen za područje svih franjevačkih provincija slavenskoga govornog područja. Nakon napornog i vrlo intenzivnog rada, zbog moždanog udara 1992., kao rekonvalescent, povukao se u samostan u Makarskoj (1992.-2009.), a potom u samostan u Omišu (2009.-2010.).

Jučer smo slavili blagdan Sv. Terezije od Djeteta Isusa. U središtu odsjeka Crkva je sveta, Katekizam Katoličke Crkve (str. 229, br. 826) donosi glasoviti tekst Male Terezije iz njezina autobiografskog rukopisa. U njemu ta glasovita djevica i svetica veli da je shvatila da «Crkva ima srce, i da to srce gori od Ljubavi. Shvatila sam da članove Crkve samo Ljubav potiče na djelo () Shvatila sam da Ljubav sadrži sva zvanja, da je ljubav sve, da obuhvaća sva vremena i sva mjesta (…) jednom riječju da je vječna». I piše Terezija dalje: «(…) napokon sam našla svoje zvanje, moje zvanje je ljubav! () Da, našla sam svoje mjesto u Crkvi, i to si mi mjesto dao ti, o moj Bože! () U srcu Crkve, moje majke, bit ću ljubav (…)» (usp. K. Schönborn, Ljubiti Crkvu, Split, 2001., str. 212).

Braćo! Sve ove navedene službe koje je fra Nikola tijekom svog života časno, marno i vjerno obnašao govore nam da je i on, poput Male Terezije, unutar svoje Provincije, Franjevačkog reda i Crkve našao svoje mjesto koje mu je Bog odredio. Ali i zvanje ljubavi za koje se sam potrudio. U srcu Provincije i Reda, u srcu Crkve, njegove majke, fra Nikola je zaista bio ljubav! Nositi habit, biti doživotno zavjetovan i za svećenika zaređen, budimo iskreni, nije još jamstvo ljubavi. Možda smo time našli samo svoje sigurno i stabilno mjesto u Crkvi, ali to još nije dokaz da je naše zvanje zaista ljubav i da ljubav posjedujemo. No, u zdravlju, kako je to činio fra Nikola, neumorno propovijedati, blagoslivljati i sakramente dijeliti; kao fra Nikola graditi i odgajati, obnavljati i vjerno upravljati; kao on vjernike poštivati i voljeti a s braćom uvijek i rado drugovati; kao on o njima dobro govoriti i misliti, kad si na tronu, na kojemu on često bijaše, pravičan i ponizan biti – eto,  to bi po prilici značilo u srcu Crkve biti ljubav i ljubav posjedovati. Ali to nije sve. Jer ljubav se ne iscrpljuje samo u zdravlju i snazi, nego za nju ima mjesta, prostora i prilike i onda kad zdravlje odstupi a bolest pristupi, kao što se to fra Nikoli dogodilo 1992. godine. U takvim okolnostima biti strpljiv, vedar i nasmijan, za sv. Misu uvijek revan i u brevijaru točan – pa makar se iz svoje sobe i pola sata ranije uputio da bi na vrijeme prispio; u takvim okolnostima – služeći se samo jednom rukom, jer druga, kao posljedica moždanog udara bijaše oduzeta – uporan biti, pisati i objavljivati, nikada zbog svega što ga snašlo mrmljati nego na svemu Bogu zahvaljivati, mogu zaista samo ljudi koji su ispunjeni ljubavlju i kojima je ljubav zvanje. Ljubav potiče na djelo, kazala je mala Terezija. Takvih poticaja i ostvarenih djela u fra Nikolinu životu bijaše zaista u izobilju.

Draga braćo! Neka nam fra Nikolino evanđeosko, redovničko i svećeničko svjedočanstvo bude dragocjeni primjer i oporuka da i mi – redovnici, klerici i laici – koji do volje Božje još ostajemo, nađemo svoje mjesto u Crkvi i društvu; neka nam budu poticaj da i naše zvanje u društvu i Crkvi bude ljubav; da Kristovim očima gledamo, da ljude i događaje Kristovim duhom razumijemo i da sve što je iz stvaralačke ruke Božje proizišlo Kristovim srcem ljubimo. Mudru i razboritu čovjeku je jasno: godine – proletjet će, snaga – splasnut će, sve službe, časti i položaji koje obnašamo – proći će, starost – stići će i smrt – doći će. Jer život i staklo, kako li se lako lome! Život i trava, kako li brzo venu! Život i zec, kako ih brzo nestaje! Jedino ljubav trajno ostaje; ona je vječna i neprolazna. I ovdje na zemlji i gore u nebu. Bila ta ljubav naš izazov, naš put i naš život i svima na spasenje! Neka nam Sveti anđeli čuvari – koje danas slavimo i koje nam Bog daje da nas zagovaraju, čuvaju i trajno brane svojom zaštitom – pomognu da to shvatimo i u život provedemo.

U ovoj prigodi izražavam iskrenu zahvalnost braći u samostanima u Makarskoj i u Omišu koji su fra Nikoli izlazili u susret i pomagali mu kad je to bilo potrebno. Osobitu zahvalnost izričem školskoj sestri franjevki, č. s. Fabijani Balajić, koja je prošlu i ovu godinu danonoćno bila uz fra Nikolu te bila njegov starački i bolesnički štap na koji se fra Nikola s pouzdanjem uvijek mogao osloniti.

Dok izražavam zahvalnost, istodobno izražavam i iskrenu sućut fra Nikolinoj bližoj i daljnjoj rodbini i prijateljima, njegovoj rodnoj župi Baška Voda i svim župama u kojima je fra Nikola zauzeto djelovao.

Dragi naš fra Nikola! Hvala ti na uzornom služenju Bogu i čovjeku; hvala ti za tvoju predanost i ljubav kojom si se isticao u potrebama za Provinciju, Red i Crkvu Božju. Bog ti oprostio sve slabosti i nagradio sve kreposti. Neka te sveti anđeli čuvari dovedu na put spasenja i blaženog mira u Bogu. Amen!

 .

Oproštajni govor fra Stanka Radića

Postoji jedna kosa koja stalno kosi na svim zemljopisnim dužinama i širinama ove stare zemlje. Nalazi se u rukama smrti koja svoje otkose ostavlja na mjestu brojnih zamaha žureći da učinak bude što obilniji. Postoji jedan jedini zub koji dospijeva smrtno zagristi u svaki život. Kosa je u koštunjavim rukama smrti, a zub u čeljusti vremena, pa zajednički pune mrtvačke sanduke, a sanduci grobove, kako bismo se kao zemljani povratili u zemlju i konačno proklijali u novost života snagom Onoga koji se zove Uskrsnuće i Život. I, evo, pao je još jedan Otkos. I evo, taj zub dokrajčio je još jedan vrijedni život, snažan, jak i plemenit koji je svugdje donosio radost preobrazbe. Ode naš fra Nikola, ne plativši prijevoz na relaciji Zemlja - Nadsvijet, ali ponese sa sobom obilje duhovnih vrijednosti, kojima svi mi, kao odgovorna bića moramo platiti ulaznicu u nebo.

1990. godine ista smrt i isti zub vremena stavili su znak stop također pred jedan vrijedni život. Fra Jure Radić, fra Nikolin brat, kao zemljanin napustio je zemlju i postade nebesnik. Ode tada dvostruki brat Pokojnika, brat po krvi i brat u ponosnoj zajednici Provincije Presvetoga Otkupitelja. Bio je to veliki prijatelj Boga i veliki prijatelj čovjeka, veliki prijatelj svakog stvorenja, koji je i zimi i ljeti, danomice ljubovao s našim bistrim, plavim hrvatskim Jadranom, s našim gordim Biokovom, s njegovim vrletima i gore pronađenim endemima, gdje je posebnim zanosom i posebnim jezikom svetog Asižanina Franje - franjevačkim esperantom, razgovarao sa svim stvorovima koje je gore susretao, nalazeći u njima Boga-Stvoritelja. A stvorenja, posebno biljni svijet, u znak zahvalnosti, darivali su ga svojim specifičnim mirisima, svojim cvjetovima, svojim plodovima… I fra Jure, sav radostan, ode Uzroku ove ljepote, jer smrt i od njega napravi otkos da ga povrati u zemlju od koje je i uzet.

Oba brata svoj životni cilj postavili su daleko, daleko ispred sebe, izvan vremena i izvan prostora, dok su vrijeme i prostor shvatili kao velike darove, da bi u njima, kao odgovorna bića, zavrijedili život koji više nikada i od nikoga neće biti ugrožen.

Počivali su pod istim srcem svoje dobre majke Mile, koja je zbog bijesnog Biskaja i potonule Dakse preuzela i očinsku brigu nad svojom djecom. U jednom istom obiteljskom domu rasli su i uzrasli slušajući riječ Riječi, koja je u temelje svoga učenja postavila ljubav: bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje. Bile su to teme koje su oblikovale njihove ponosne živote. U istom obiteljskom domu čuli su zov Božji, krenuli u isto sjemenište, u istu teologiju u istoj Provinciji, u isto služenje. Kao da su bili blizanci, fra Nikola se vraća svome dvostrukom bratu u isti grob, u zajedno buđenje na život.

Nakon što im Bog darova život preko ljubavi njihovih roditelja, kao i kod svih drugih, počinje putovanje prema vlastitoj Golgoti, na kojoj predadoše duh Gospodinu, a mi u istinoljubivosti zaključujemo: ovo su zaista bila djeca Božja. Povjerovali su Gospodinu čiji je križni put počeo već u prvom danu njegovog rođenja: za njega nije bilo mjesta u svratištu, potjeran sa zemlje rađa se pod zemljom, kao prvi špiljski čovjek kršćanske povijesti. A kad ode ostavi nam svoje otajstveno tijelo, svoju crkvu, a u njoj sebe, u predivnoj euharistijskoj tajni naše vjere, koja je i fra Juri i fra Nikoli bila snaga na njihovom križnom putu.

Ode naš fra Nikola, ali kao zemljanin ostavi vidljive tragove na zemlji. Taj fizički i duhom jak graditelj povratio je dvostruki život zaostroškom samostanu, a kao duhovnik sjemeništaraca u Sinju, vodio je radove na izgradnji nove gimnazije. A kad prispi na zadnju postaju svoga križnog puta, na kardiološku intenzivnu njegu splitske bolnice Firule, zahvati ga “san” od kojeg se inače sami budimo, ali se ovaj put nije probudio. Ipak, to je san od kojeg će biti probuđen snagom onoga koji je Uskrsnuće i Život. Posjećivao sam ga, ali komunikacija je bila nemoguća, smrt je bila preblizu. Udijelih mu sakrament mira da radostan krene u novi život. Dragi fra Nikola, završile su tvoje patnje, tvoje boli, ali jedan dio svega toga preselio se u sve nas koji smo te voljeli i zbog cjelovitoga tvog života bili ponosni. Ipak, kao oni koji su povjerovali Kristu, i ovdje, pred tobom mrtvim ostajemo radosni zbog tvoje radosti u ruci Božjoj.

Doviđenja, fra Nikola! Pozdrav ti i oproštaj u ime svih koji su te voljeli: u ime svih baškovoških svećenika: našeg nestora fra Karla, fra Gabrijela, fra Dominika, fra Marija i u moje osobno ime.

Pozdrav i oproštaj u ime sestre Marilke koja te s ljubavlju brižno njegovala. U ime sinovca Jure uvijek punog zauzetosti za tvoj život. U ime njegove supruge, njihove djece, unučadi i praunučadi, u ime nevjeste Ivanke. U ime svih stanovnika naše prelijepe Baške Vode, gdje je Providnost locirala tvoj časni život.

Mirno snivaj svoj posljednji san iz kojeg te može i hoće probuditi onaj kome je ime Uskrsnuće i Život.

 .

Oproštajni govor fra Joze Pejića

Gorčina smrti danas je opet s nama. Umro je naš fra Nikola. No, s nama je u duhu i sveti Franjo koji je smrt nazvao sestrom, a sestrom ju je nazvao jer je svojim životom slavio Boga i živo vjerovao u život vječni. Smrti je tepao kao odvoditeljici smrtnika u vječno nebesko kraljevstvo. Svi ćemo mi ljudi jednog dana napustiti ovaj svijet, ali se na smrt ne možemo naviknuti niti se s njom lako pomiriti. A ona je ipak s nama i uvijek je u raskoraku s nama. Posebice nas potresa i žalosti smrt dragih osoba i zaslužnih pojedinaca.

Fra Nikolu Radića nazvao sam našim, iako ne pripadam Franjevačkoj provinciji Presvetoga Otkupitelja, čiji je fra Nikola član, nego pripadam zajednici hercegovačkih franjevaca, zajednici kojoj je fra Nikola puno dobra učinio. O njegovim službama i zaslugama govorili su ili će govoriti drugi, a meni je dopalo da po naravi stvari - s obzirom na službu provincijala hercegovačkih franjevaca koju sam obnašao - te kao prijatelj prijatelju, pokojnom fra Nikoli izreknem kršćansku, franjevačku i toplu ljudsku zahvalu za nimalo ugodnu, vrlo tešku, a ipak ljudski i kršćanski obavljenu ulogu, koju mu je središnja uprava Franjevačkog reda bila povjerila za rješavanje gotovo nerješivih teškoća u hercegovačkoj franjevačkoj provinciji, proisteklih iz dobro nam znanog „hercegovačkog slučaja”. Ovo je zahvala i za sve neugodnosti, muke i napore koji su u vezi s tom ulogom bili neizbježni, a fra Nikola ih je kao pravi duhovni sin sv. Franje s ljubavlju podnio.

I nije ovo zahvala reda radi nego uistinu iskrena zahvala koja proistječe iz činjeničnog stanja: iz životne zbilje i istinitosti te uz tu zbilju vezanih dviju kreposti: pravednosti i zahvalnosti - bez obzira na to što još uvijek svim sudionicima u toj životnoj zbilji nije razvidno, ili uvjerljivo, koliko je fra Nikolina uloga kao opunomoćenika bila delikatna, sudbonosna i teška.

Fra Nikola je smirivao napetosti i nastojao je - i blago i odlučno - kako je zahtijevala i pravednost i crkvenost, stvari pokrenuti nabolje, u čemu je dobrim djelom i uspio; „Istinujući u ljubavi” - da se poslužim izričajem sv. Pavla (Ef 4,15) - on je kao generalni definitor i opunomoćenik nastupao franjevački ponizno, ne računajući toliko na snagu ovlasti što ih je dobio, koliko na pomoć Božju i na strpljivo bratsko uvjeravanje.

Da ne duljim: fra Nikola, bio si velik u svome poslanju! Bio si doista s nama i nama u Hercegovini manji brat, brat s braćom, i odani sin svete Crkve! Još jednom ti hvala! Tvojoj rodbini i bratskoj Provinciji Presvetog Otkupitelja iskrena sućut, a tebi neka Gospodin da vječni pokoji!

 

Pretraži sadržaj

Najave

DUHOVNE VJEŽBE - 2019.

************

22. lipnja: Split - Svećeničko ređenje

************

25.-28. lipnja: Proslava Presvetoga Srca Isusova u Šibeniku

************

27.-29. lipnja: Siverić - 50. obljetnica župe

************

29. lipnja: Kruševo - 50. obljetnica svećeništva

***********

Aktualno

KAPITUL UNDER TEN


FRANJEVAČKI BOGOSLOVI

INTERNET STRANICA


FACEBOOK STRANICA

**********************

Fra Stipica Grgat:

Otpjevni psalmi

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Promo film o Provinciji

Posjetitelji

DanasDanas1885
Ovaj mjesecOvaj mjesec50645
UkupnoUkupno6887427

Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 140 

Administrator

franodoljanin@gmail.com